Isprekidani niz rijeci, to su samo tuge, nocnih sati, samo pusti predjeli samoce na putu do ljubavi... Trenutkom nade ispisani stihovi... u cekanju da se dogodi i krene na bolje...
Dosao meni danas nas legendarni blogeras...hmm kako sam se iznenadila, mislila sam da je bila suplja kada je rekao da ce navratiti...ali kada sam ga vidjela onako s naocalama, zgodnog, finog oci mi stale :)
Ma ljudi dolazio mi Kazza danas :)I
Vratila sam se u svoj novi kolosjek....onaj bez njega....i divno mi je....danas sam ponovo bila s Jasminom, ne razumijem ga...sta zeli od mene?
Ali kad me gleda onim okicama i kaze ono slatko, lagano, njezno, ljupko "dje si" ja se automatski istopim...zaboravim na ono sto bi me istog trena odvojilo od njega kada bih samo i pozeljela nesto vise s njim...
Opet sam poput naivne djevojcice i volim se takvu...prvi put se volim...
Ne znas ni ono "izvini" reci kako treba....
To nije ni teška, ni strana reč...mada zahteva izvesnu zrelost. Zahteva samospoznaju i odsustvo sujete...Kad vidiš da si zabrljao, sasvim je normalno izviniti se što nikako ne znači da si slab, naprotiv...
http://www.youtube.com/watch?v=DdMAIi_aGmU
Sada ce skoro mjesec dana otkako radim...i nedavno sam shvatila jednu vrlo bitnu stvar...u meni postoje dvije osobe...ja na poslu i ja van njega!
Dok sam na poslu ja sam upotpunosti druga osoba, uvijek nasmijana, uvijek raspolozena, uvijek tu da se zezam...skoro svaki dan cujem isto pitanje bar nekoliko puta...Kako uspijevas toliko se smijati kako uvijek imas ogroman osmijeh?
Ja odgovor na pitanje ne znam...osjecam se ispunjenom dok radim i ma sta da se desi uvijek se smijem...kazu zavide mi na tome...ali oni ne znaju...
Ne znaju da je to trenutno jedino mjesto gdje se osjecam sretnom...oni ne znaju da kada zavrsim svoju smjenu postajem sasvim druga osoba...postajem tuzna, utucena iz meni vise nepoznatog razloga...postajem neko negativan, neko koga ne volim...nekog koga ne zelim u sebi...a ne znam kako otjerati tog nekog...
I onda me moji pitaju zasto ostajem duze na poslu, kako mi ne smeta raditi dvije smjene, kako se ne umorim...kako izdrzim???
Ne znaju da se ustvari odmorim od sebe, zaboravim na ovo nesto tamno unutar mene...konacno budem sretna onakokako ja zelim...
Cak mi se svidjaju i Haretove upadice, cak mi se svidja i kada se kao udvara, zavodi, svidja mi se Ninino zadirkivanje, cak mi je simpaticno i Almirovo fuj zavodjenje o kojem cu pisati u sljedecem postu....
Zelim biti jedna osoba...ona dok je na poslu...kako postici to?
Zar si morao pokvariti moj mir, zar si morao izbrisati tek rodjeni osmijeh na mom licu???
Jesi li ti moja kazna od Boga???
Svaki put kada pomislim da si proslost ti se javis niotkuda i ucinis da shvatim da je sve jos uvijek tu...jos uvijek me boli svaka tvoja laz jos uvijek osjetim svaku svoju suzu na licu...
Do kada??
